Za žene koje znaju sve o ljubavi— ali i dalje ponavljaju iste obrasce
Čitala si knjige. Znaš da trebaš postaviti granice. Znaš da ne bi trebala analizirati svaku poruku.Pa zašto i dalje radiš isto?
Jer znanje ne doseže do tijela —a upravo tamo žive tvoji obrasci.
Ova knjiga ti pokazuje kako do njih doći. I kako ih promijeniti.
Kristina Mitrović
Autorica i certificirana stručnjakinja za privrženost
Pišem ove riječi u ranim jutarnjim satima.
Kuća je tiha. Kava se hladi pored mene. I dok gledam kroz prozor kako se nebo polako budi, razmišljam o tebi — ženi koju nikada nisam upoznala, ali koju tako dobro poznajem.
Sat pokazuje 3:17.
Ležiš u mraku. Trebala bi spavati — sutra te čeka ispunjen dan, obveze, ljudi koji od tebe očekuju da budeš ona koju poznaju. Ali nešto te probudilo. Neki nemir u prsima. Neki glas koji šapuće stvari koje ne želiš čuti.
I prije nego što shvatiš što radiš, mobitel je već u tvojoj ruci.
Otvoriš WhatsApp. Pogledaš kad je zadnji put bio online.
Bio je online u 2:43. Ali tebi se nije javio.
I odjednom, u tom tihom mraku, tvoje tijelo zna. Zna prije nego što tvoj um stigne išta procesirati. Stezanje u grudima. Ubrzano lupanje srca. Ruke koje malo drhte.
"Možda je s nekom drugom."
"Možda je shvatio da nisam dovoljno dobra za njega."
"Možda je to — to. Prekinut će sa mnom."
Znaš da je iracionalno. Znaš da je možda samo gledao neke vijesti i zaspao. Znaš da to što se nije javio u dva sata noći vjerojatno ne znači ništa.
Ali znanje ne pomaže.
Jer ovo nije stvar glave. Ovo je stvar tijela. Stvar starih rana koje se otvaraju u mraku. Stvar male djevojčice unutar tebe koja je nekad davno naučila: ako se ne odgovore, znači da te ne žele.
I sada, s četrdeset i pet, pedeset i dvije, šezdeset godina — ta mala djevojčica još uvijek upravlja tobom u tri ujutro.
Dvije verzije tebe
To je možda najteži dio. Ta pukotina između onoga što jesi u svijetu i onoga što postaneš kad se zaljubiš.
Ana ima pedeset i jednu godinu. Vlasnica je frizerskog salona, zapošljava petero ljudi, majka je troje odrasle djece. Svaki dan riješi stotinu problema prije ručka. Njezine zaposlenice kažu da je nikad nisu vidjele da gubi živce.
A onda mi je pokazala svoju povijest poruka s muškarcem s kojim je bila nekoliko mjeseci.
Poruke koje je slala u ponoć, u dva, u četiri ujutro. Pitanja. Provjere. "Jesi li dobro?" "Zašto se nisi javio?" "Jesam li nešto krivo rekla?"
Gledala je te poruke i plakala.
"Ovo nisam ja," rekla je. "Ova žena u porukama — to kao da nisam ja. Ne znam tko je ona. Ali svaki put kad se zaljubim, ona se pojavi."
"Znam da ne bi trebala, ali..."
Čujem tu rečenicu stalno. Od žena svih dobi, svih profesija, svih životnih situacija.
"Znam da ne bi trebala, ali..."
- —Ali svejedno provjeravam je li online.
- —Ali svejedno mu šaljem treću poruku iako nije odgovorio na prve dvije.
- —Ali svejedno analiziram svaku njegovu riječ tražeći skriveno značenje.
- —Ali svejedno ostajem u vezi koja me boli jer me samoća plaši još više.
To "ali" — to je ključna riječ. U njoj je sva borba. U njoj je sukob između onoga što znaš i onoga što osjećaš.
Znaš sve to.
Ali znanje ne doseže do onog dijela tebe koji se aktivira u tri ujutro. Taj dio ne govori jezikom logike. On govori jezikom tijela — stezanjem u grudima, čvorom u grlu, drhtajem u rukama. On govori jezikom stare, davne boli.
Evo istine koju nitko ne govori
Godinama sam se osjećala slomljeno. Mislila sam da nešto nije u redu sa mnom, da sam na neki način oštećena za ljubav. Gledala sam druge žene kako se udaju, kako žive naizgled normalne veze, i pitala se što one imaju što ja nemam.
A onda sam počela učiti. Čitati. Istraživati. Raditi na sebi.
I shvatila sam nešto što je promijenilo sve:nisam bila slomljena. Nikad nisam ni bila.
Jednostavno me nitko nije naučio.
Nitko mi nije pokazao kako izgleda sigurna ljubav. Nitko mi nije rekao da moje potrebe nisu previše. Nitko mi nije objasnio zašto moje tijelo reagira panikom svaki put kad se on udalji, čak i na sat vremena.
Ta panika ima ime. Ti obrasci imaju izvor. I kada ih razumiješ — kada konačno vidiš odakle dolaze — nešto se u tebi smiri.
Ne nestane preko noći. Ne postane lako. Ali postane jasnije.
Bila si učenica prije nego što si znala govoriti.
Prije nego što si rekla prvu riječ, prije nego što si hodala, prije nego što si uopće znala da postoji svijet izvan tih prvih zagrljaja — učila si.
Učila si što je ljubav.
I to učenje nije bilo iz knjiga ili razgovora. Bilo je iz dodira. Iz mirisa. Iz ritma otkucaja srca osobe koja te držala. Iz načina na koji su te pogledale oči iznad kolijevke. Iz toga je li netko dolazio kad si plakala — ili nije.
To je bila tvoja prva učionica. I u njoj si naučila sve što je tvoj mali mozak trebao znati o tome kako funkcionira ljubav.
Problem je samo u jednom: nisi birala učitelje. Nisi birala gradivo. Nisi ni znala da se nešto uči.
A ipak, te lekcije — te nesvjesne, neizgovorene lekcije — oblikuju te do dan danas.
Ana, ona čiju sam priču dijelila, jednom mi je ispričala nešto što je dugo čuvala u sebi.
Bila je u bolnici radi nekog pregleda i morala je ostati preko noći. Bilo joj je četrdeset i devet godina. Uspješna, samostalna, navikla je sama rješavati sve što zatreba.
Ali tu noć u bolnici, sama u sobi, osjetila je nešto čudno. Neku paniku koja joj nije imala smisla. Nije bila bolesna, nije joj prijetila opasnost. A opet, srce joj je lupalo i nije mogla zaspati.
"Vidjela sam sebe kao bebu," rekla mi je, glas joj se malo lomio. "U bolnici, sama. Nisam sigurna je li to pravo sjećanje ili nešto što sam zamislila. Ali bila sam u inkubatoru. Sama. I nitko nije dolazio."
Ispostavilo se da je Ana bila rođena prijevremeno. Provela je prve tjedne života u inkubatoru, odvojena od majke. U to vrijeme, sedamdesetih godina, to je bila normalna praksa. Nitko nije mislio da bebe trebaju dodir, prisutnost, nježnost.
"Mislila sam da sam to davno preboljela," rekla je Ana. "Nisam to ni smatrala nečim važnim. Ali te noći u bolnici — shvatila sam da to nikad nisam zaboravila. Moje tijelo je pamtilo."
Tijelo pamti.
Tanja, žena od četrdeset i osam godina, cijeli život pokušavala je razumjeti zašto se osjeća prazno.
Nije imala traumatično djetinjstvo — bar ne u onom očitom smislu. Roditelji su bili zajedno. Bilo je hrane na stolu. Nitko je nije zlostavljao.
"Ne mogu se žaliti," rekla mi je. "Imam prijateljice čiji su roditelji bili alkoholičari, koje su odrastale u siromaštvu, koje su trpjele stvarno teške stvari. A ja? Ja sam imala sve. Krov nad glavom, odjeću, hranu, išla sam u školu. Pa zašto se osjećam kao da mi nešto nedostaje?"
I onda je zastala, oči joj se napunile suzama.
"Nikad me nitko nije pitao kako sam. Nikad se nitko nije zaustavio i samo — vidio me. Saslušao. Uvažio. Potvrdio. Bila sam dobro dijete. Nisam pravila probleme. I zato me nitko nije primjećivao."
To je ona tiha trauma. Trauma zanemarivanja — ne aktivnog, zlostavljačkog zanemarivanja, nego onoga pasivnog. Kad su tvoje emocionalne potrebe jednostavno — nevažne. Kad moraš biti dobra, tiha, neprimjetna, da ne bi opteretila nikoga.
Zašto ništa od onoga što si dosad probala nije pomoglo
Možda si čitala knjige o ljubavi. Možda desetke. Možda si prolazila kroz članke na internetu, gledala videa, slušala podcaste. Možda si čak bila na terapiji, na radionicama, na seminarima.
I možda si nakon svega toga pomislila:
"Znam sve ovo. Znam da trebam voljeti sebe. Znam da trebam postaviti granice. Znam da trebam prestati tražiti potvrdu od drugih. Znam, znam, znam — ali i dalje radim isto."
Ako je tako, nisi sama. I nije do tebe.
Problem s većinom savjeta o ljubavi je to što dolaze iz glave. Racionalni su, logični, imaju smisla. Ali bol ne živi u glavi. Bol živi u tijelu. Bol živi u onim dijelovima tebe koji su se formirali prije nego što si imala riječi za bilo što.
Pokušavala si misliti svoj put van iz nečega što nije nastalo mišljenjem.
Kad ti netko kaže "postavi granicu" — to je kao da ti kaže "nemoj više kašljati" dok imaš upalu pluća. Možeš se truditi koliko hoćeš, ali dok ne riješiš upalu, kašalj neće prestati.
Anksioznost u vezama, pretjerano davanje, strah od napuštanja — to su simptomi. Nisu problem.
Problem je skriven puno dublje.
I da budem jasna — ovo nije tvoja krivnja.
Nitko te nije naučio ovo. U školi te učili matematiku i povijest, ali nitko ti nije rekao: "Evo kako funkcionira tvoj živčani sustav u odnosima. Evo zašto ćeš se osjećati tako kad netko pročita poruku i ne odgovori. Evo što možeš napraviti u vezi toga."
Roditelji su napravili najbolje što su znali — ali ni oni nisu znali. Jer ni njih nitko nije naučio. To nisu loši roditelji. To nisu zli ljudi. To su obično ljudi koji sami nikad nisu dobili ono što ti nisu znali dati.
I onda odraste cijela generacija žena koje misle da je s njima nešto u srži krivo. Koje misle da su "previše" ili "nedovoljno dobre." Koje provode noći analizirajući svaku poruku, svaki pogled, svaku riječ — i pitaju se zašto ne mogu jednostavno "biti normalne."
S tobom nije ništa krivo. Samo ti nitko nije dao upute.
Moja priča
Moj profesionalni put počinje 2007. godine, kad sam diplomirala primaljstvo. U bolnici sam učila o tijelu, rođenju i prvom povezivanju — onim kritičnim trenucima nakon poroda kad se stvara temelj za sve buduće odnose.
Ali željela sam razumjeti dalje. Upisala sam Učiteljski fakultet i posvetila se dječjem razvoju. Kroz razvojnu i dječju psihologiju naučila sam kako se rani obrasci prenose kroz godine — kako dijete od dvije godine postaje odrasla osoba s istim ranama.
U školi sam vidjela ono što su generacije prenosile dalje: neizražene emocije, neimenovane potrebe, nepostavljene granice. Ne zato što roditelji nisu marili — nego zato što ni oni nisu imali koga da ih nauči.
Ali najvažnija lekcija došla je osobno.
Moja priča počinje kad sam imala godinu dana. Te godine, moj otac je otišao. U razvodu, ja sam pripala majci, brat ocu. Godinama sam osjećala da moram zaslužiti ljubav. Da moram biti dobra, korisna, savršena — inače će ljudi otići. Postala sam ona koja uvijek daje više nego što dobiva.
I to me dovelo do braka koji je, nakon sedam godina, završio razvodom.
Sjećam se trenutka kad sam sjedila na podu praznog stana, okružena kartonskim kutijama. Bila sam potpuno sama. Došla sam do točke koju nisam nikad htjela dosegnuti — moj najveći strah se ispunio. Ostavljena. Napuštena.
I u tom mraku, misao je došla jasno kao nikad prije: "Ovo je to. Ovo je dokaz. Nisam stvorena za ljubav. Trebam prestati pokušavati."
U tom najtežem trenutku, otkrila sam teoriju privrženosti.
I prvi put u životu, moje ponašanje je imalo smisla.
Kao da mi je netko upalio svjetlo u tamnoj sobi u kojoj sam se godinama spoticala o isti namještaj. Odjednom sam razumjela zašto reagiram kako reagiram. Zašto biram koga biram. Zašto moji odnosi uvijek završe na isti način.
Nisam bila "pokvarena." Nisam bila "previše." Imala sam anksiozni stil privrženosti — obrazac koji sam razvila u djetinjstvu i koji sam nesvjesno ponavljala cijeli život.
I — ovo je najvažnije — taj obrazac se mogao promijeniti.
Kroz edukaciju na Personal Development School (Thais Gibson) i intenzivan rad na sebi, naučila sam graditi sigurniju vezu sa sobom.
Danas sam drugačija. Strah se još pojavi — ali ga prepoznam. I biram kako ću reagirati.
Što ćeš naći u ovoj knjizi
Neću ti dati listu savjeta koje već znaš. Neću ti držati predavanje o tome što bi trebala raditi. Neću ti govoriti da se "jednostavno voliš."
Konkretno, naučit ćeš:
Odakle dolaze tvoji obrasci
I zašto "znanje" nije bilo dovoljno da ih promijeniš. Razumjet ćeš razliku između mozga koji misli i tijela koje pamti.
Koji je tvoj stil privrženosti
Anksiozna, izbjegavajuća, dezorganizirana, sigurna. Svaki stil ima svoje specifične obrasce, okidače i načine reagiranja. Kad znaš svoj stil, sve počinje imati smisla.
Što raditi kad te uhvati panika
Konkretne tehnike (RAIN, provjera tijela, disanje) koje možeš koristiti u trenutku kad se aktiviraš. Ne sutra. Ne kad dođeš do terapeuta. Nego sad, u tri ujutro.
Kako postaviti granicu bez da se raspadneš
Jer znam da znaš da trebaš granice. Problem nije u znanju. Problem je u onom osjećaju u onom strahu koji te stegne iznutra. Objašnjavam odakle dolazi i kako ga preći.
Zašto privlačiš "krive" i kako prekinuti taj ciklus
Nije slučajnost. Postoji razlog. I kad ga razumiješ, možeš birati drugačije.
Plan za sljedećih 90 dana
90 dana. Tri faze: svjesnost, praksa, integracija. Korak po korak.
Ova knjiga nije za žene od dvadeset godina koje tek ulaze u ljubav. Ova knjiga je za nas. Za žene koje su već davale, već gubile, već bile ranjene. Za žene koje su umorne od borbe, ali još uvijek vjeruju da negdje postoji nešto bolje.
Za žene koje su prestare za gluposti, ali dovoljno hrabre da još uvijek traže.
Što kažu žene koje su čitale
"Zahvaljujući tvojoj knjizi shvatila sam koji je moj stil privrženosti. I po prvi put sam u vezi gdje ne osjećam anksiozni stil privrženosti koji sam imala odavno, već sigurni stil privrženosti. Tvoja knjiga mi je bila putokaz promjena koje sada živim."
— Anđela
"Čak su mi i bliski ljudi rekli da puno bolje reagujem na neke situacije. Iznenadili su se. To je zahvaljujući tvojoj knjizi. Tvoje su mi neke riječi iz knjige odzvanjale u ušima."
— Azra
"Razumijem sve o čemu pričate i pišete, jer sam liječnica i psihoterapeut. Vaša knjiga mi se učinila interesantnom za naručiti i koristiti u radu sa klijentima."
— Dr. Azra A., psihoterapeut
"Doživjela sam 'wow' momenat već sa prvih 20 stranica. Sada sam više svjesnija gdje sam griješila. Sama prolazim kroz anksioznost, pogotovo posle porođaja, a imam i malu djevojčicu od 3 godine."
— Aleksandra
"Mnogo mi se dopala knjiga. Pročitala sam je brzo, nisam mogla prestati, kao da sam gutala... U mnogim stvarima sam se pronašla. Tehnike disanja, opuštanja mi se sviđaju."
— Biljana
Preko 1,000 žena je već pročitalo.
"Nikada nije prekasno imati sretno djetinjstvo."
— Gabor Maté
Znam da zvuči čudno. Kako možeš imati sretno djetinjstvo kad ti je djetinjstvo davno prošlo?
Ali on ne govori o vremenu. Govori o iscjeljenju. O tome da možeš danas dati sebi ono što ti nitko nije dao onda. O tome da možeš postati roditelj onoj maloj djevojčici unutar sebe koja još uvijek čeka da je netko vidi.
Imaš četrdeset, pedeset, šezdeset godina. I možda misliš da je prekasno. Možda misliš da su sve dobre prilike prošle. Možda gledaš unazad i vidiš samo propuštene šanse.
Ali ja ti kažem: nikada nije prekasno.
Koliko još godina želiš provesti u istom obrascu?
Imaš 45 godina. Za 5 godina imaš 50. Za 10 godina imaš 55. Vrijeme prolazi — i obrazac se ne popravlja sam od sebe. Obrazac se ponavlja dok ga svjesno ne prekineš.
To se neće promijeniti zato što ćeš "upoznati pravog." Nećeš. Upoznat ćeš opet nekoga tko će aktivirati iste obrasce — jer obrazac nije u njemu. Obrazac je u tebi.
I to je zapravo dobra vijest.
Jer njega ne možeš kontrolirati. Ali sebe možeš.
Naruči svoj primjerak
Odmah po kupnji dobivaš pristup za preuzimanje u oba formata
Bonus poglavlje: Tijelo i intimnost
Kako se stilovi privrženosti pokazuju u seksu — zašto koristiš tijelo kao potvrdu, bježiš od intimnosti, ili se gasiš u trenutku bliskosti. I kako to promijeniti.
Učitavanje...
Imaš tri opcije.
Opcija 1: Ne napraviš ništa.
Zatvoriš ovu stranicu i nastaviš kao do sad. Možda upoznaš nekoga novog. Možda ti bude dobro prvih par mjeseci. A onda se obrazac vrati — kao što se uvijek vrati. I za godinu dana budeš opet tu gdje si sad, samo godinu starija.
Opcija 2: Pokušaš sama.
Čitaš članke na internetu. Gledaš YouTube videe. Probijanje kroz sve te informacije traje mjesecima, godinama. I nemaš garanciju da ćeš naći ono što ti stvarno treba.
Opcija 3: Uzmeš mapu.
Za 17€ — manje nego večera u restoranu — dobiješ sve što sam naučila kroz godine vlastitog puta i rada s klijenticama. Strukturirano. Praktično. Primjenjivo odmah.
Česta pitanja
Pitanja koja mi žene najčešće postavljaju prije nego naruče knjigu
Znam kako je stajati na ovom mjestu.
Znam kako je pitati se hoće li išta ikad biti drugačije. Hoćeš li ikad moći "samo se opustiti" u vezi. Hoćeš li ikad prestati čekati da te netko napusti.
Mogu ti reći iz vlastitog iskustva: može. Može biti drugačije.
Ali neće se promijeniti samo od sebe. Moraš napraviti prvi korak.
Ovaj korak je malen. 17€. Nekoliko sati čitanja. Ali može biti početak svega.
Ja sam napravila svoj prvi korak kad sam sjedila na podu okružena kutijama, potpuno slomljena. Ti ne moraš čekati da dođeš do dna.
Možeš početi sad.
30-dnevno jamstvo povrata novca.
P.S.
Ako si pročitala do ovdje, već znaš da ti ovo treba.
Onaj glas koji ti govori "možda nije za mene" ili "možda probam kasnije" — to je isti glas koji te drži u starim obrascima. Isti strah od promjene. Isti poriv da ostaneš gdje je poznato, čak i kad poznato boli.
Probaj nešto drugačije. Samo ovaj put.
Nisi sama u ovom. Ja sam s tobom. Svaka žena koja je prošla kroz ovo — s tobom je.
I ona žena koju postaješ — već čeka.
S ljubavlju,
Kristina